„Tradicija i veza s Crkvom razvijaju duhovnu dimenziju” – razgovor s paterom Mihovilom

Većina Hrvata u Poljskoj, a posebice dio zajednice koja se okuplja na misnim slavljima u Varšavi imalo je prilike upoznati našeg dušobrižnika – patera Mihovila Filipovića, kome zahvaljujemo duhovna okupljanja i misna slavlja u crkvi na aleji Niepodległości u Varšavi. U razgovoru za naš portal želimo bolje i podrobnije približiti njegov život i rad kao i vezu s Poljskom i hrvatskom zajednicom.

Otac Mihovil Filipović je redovnik, misionar monfortanac. Osim redovničke misije i pomoći, životni put patera Mihovila Filipovića ispreplitan je i stalnim vezama s Hrvatima u dijaspori.

C: Od kada ste i zašto stigli u Poljsku?
P: Osnivač misionara Monfortanaca, sv.  Ljudevit Marija Grignion Montfortski utemeljio je red Braće Gabrijelista koji djeluje u Poljskoj. Ovdje djeluju aktivno u kršćanskom školovanju i odgoju, uglavnom studenata. Radi te suradnje i proširenja obveza potreban je bio veći broj svećenika te sam zbog bratskih veza prihvatio taj poziv u Poljsku. Stigao sam u Poljsku 2010. na kraju liturgijske godine, odnosno na samu nedjelju Krista Kralja.

C: Što Vas je iznenadilo u Poljskoj – pozitivno ili negativno?
P: Na početku sam došao bez znanja jezika, unatoč toga što je sličan ipak je trebalo  proći koji mjesec za ostvarenje komunikacije.  Uočio sam otvorenost na pomoć što se jezika tiče, ali s druge strane primjetio sam određeni nedostatak dimenzije kontemplacije – osluškivanja molitve, nutrine i samoće. Možda u privatnom životu i jest, no u nekim mojim zapažanjima kao da nedostaje ta tišina srca iz kojeg se javlja i veće duhovno bogatstvo.

C: Da li biste li mogli povući neke paralele između Hrvata, Hrvatske Crkve i Poljaka?
P: Ovdje u Poljskoj dosta je čvrsta tradicija, napose hodočašća, te razne pobožnosti poput prve subote, Majci Božjoj Fatimskoj, a u adventu su nagovori što je dobro i očuvano. No recimo, kod nas su zornice, a to nisam zapazio u Poljskoj. Imaju navečer nešto slično, ali možda radi hladnih dana pa je lakše doći navečer nego ujutro. Nema požnosti prvih utoraka sv. Antunu kao kod nas, a ovdje je pobožnost usmjerena više prema Mariji, a i nekim drugim sveciam poput sv. Faustine i molitva krunice Božjeg milosrđa. Primjećuje se također raskorak između prakse vanjske pobožnosti s unutarnjom svetošću. Nije to kritika, nego jednostavno primjećujem razliku. Najteže je ipak od svega živjeti svetost.

C: Kako je izgledao vaš životni put prije dolaska u Poljsku?
P: Nakon ređenja 1996. u Rimu završio sam postdiplomski i iduće godine vratio u Zagreb te bio neko vrijeme sam u našoj redovničkoj kući na Svetom Duhu u Zagrebu. U to vrijeme sam pomagao i u Dugom Selu, kamo su moji roditelji doselili iz Bosne 1973. kad sam imao 9 godina. Pomagao sam župniku u blagoslovu kuća, ali također i u drugim župama koje sam poznavao poput Velike Gorice s pokojnim velečasnim Frkinom u radu s mladima. Moj glavni apostolat je bio rad s pokretima poput Marijine legije te Karizmatski pokretom. Surađivao sam i s Neokatekumenskim putem kao i s Molitvenim vijencom Kraljice obitelji koji je započeo 2000-te godine. Vodio sam duhovne vježbe  časnim sestrama i laicima kao  i svećenicima u Boki Kotorskoj. Kroz četiri godine radio sam i kao vojni kapelan na vojom učilištu u Zagreb,  što pamtim kao lijepo iskustvo.

C: Kakva su vaša iskustva s dušobrižnistvom među Hrvatima u dijaspori? Koliko je važno za Hrvate u inozemstvu, kao i za našu zajednicu u Poljskoj imati vezu s Crkvom i hrvatskim svećenikom?
P: Imao sam iskustva s dušobrižništvom stranca. Naime, kad sam se vratio iz Rima u Zagreb  s jednom časnom sestrom iz Italije organizirao mjesečne mise na Kaptolu za Talijane iz njihovog veleposlanstva. Što se pak tiče Hrvata u u svijetu, u Budimpešti sam tijekom tri godine imao duhovne obnove za naše ljude koji tamo rade. To je bilo dobro i vrlo pozitivno iskustvo. Dobro je održavati takvu praksu jer u  današnjem svijetu bitno je razvijati duhovnost koja je već u nama. Tradicija i veza s crkom donosi upravo izgradnji te duhovne dimenzije u čovjeku. Važno je ne samo se formalno sresti u okivu hrvatske zajednice nego svjedočiti snagu vjere ovdje gdje živimo. Sami Poljaci često ističu kako su Hrvati čvrsti u vjeru.

 Tko su Monfortanci?

Družbu Misionara Monfortanca osnova je 1705. sv. Ljudevit Grignion Monfortski u Francuskoj. Papa Ivan Pavao II. bio je veliki štovatelj sv. Ljudevita kao i Marijanske pobožnosti koju je živio i proširivao. Misionari su u Hrvatskoj prisutni od 1976. godine. Osim samostana i kapelice Svetog Duha, 2009. započela je izgradnja samostana u Blatu kod Zagreba.
O apostolatu Družbe Misionara Monfortaca u svijetu i u Hrvatskoj više na http://www.monfortanci.com.

/Valentin Nikolić/

Dodaj komentarz

Twój adres email nie zostanie opublikowany.